NEBESKI DAR

Duša svakog pojedinca je obavijena tijelom. Nerazdvojiva su cjelina povezana umom. Uvijek duša luta do krajnjih granica uma u svojim krivinama i putešestvijama, a onda iz uma seli u materiju, u divljinu tijela. U toj tranziciji je ljepota življenja na koju smo slijepi, a sljepoća uvijek sužava percepciju i u mraku nestaje sav svemir kreacije.

Što govorimo?

Govorimo o svojoj sposobnosti, kompetentnosti, snazi, moći, transparentnosti, vještini, empatiji, razboritosti, vrijednosti, hrabrosti. Progovaramo o mnogim stvarima koje čovjeka čine vjerodostojnim i vrijednim poštovanja u njegovom postojanju.

Što vidimo?

Vidimo svoj neuspjeh, dileme, neostvarene želje, nedostatke, mane, nemogućnosti, nekompetenciju, sumnje, neznanje, glupost, čežnje, ograničenja. Vidimo mnoge stvari koje se ne usudimo učiniti zbog osude okoline ili nepovjerenja u vlastite sposobnosti.

Što skrivamo?

Skrivamo svoj strah od života. Prihvatili smo strah od smrti. O tome se toliko piše, toliko procesuira da nam je postalo blisko, nešto o čemu se bez straha progovara. Ono čega se bojimo je sam život jer nosi odgovornost. Svjesni smo da je život dar, ali dar koji smo prestali cijeniti. Podrazumijevamo ga i time umanjujemo njegovu vrijednost. Uvjeravamo sebe da smo ga nesposobni živjeti po vlastitim mjerilima pa ga živimo po tuđem aršinu. Društvo se na početku moralo strukturirati da bi funkcioniralo. Ali, onda se išlo sve dalje i dalje u ograničenja. Izgubio se čovjek u takvom društvu i postali smo uniformirani. Vojska spremna na rat protiv svakog pojedinca koji se ne uklapa. Protiv onoga koji je odlučio živjeti.

Život nije mjerilo po jednoj mjeri, kao što nije ni okrenutost isključivo prema sebi. Život je čarolija u kojoj se isprepliću različitosti. Život nam daje i ono što ne očekujemo; i ono čega se bojimo i ono o čemu sanjamo. Život je snaga u pripovijedanju istine. Život je ponekad iluzija, onaj osjećaj čovjekovog mira u pripadanju određenoj istini. Život je istovremeno kompleksan i jednostavan, što ovisi o našim izborima. Život je jedino što istinski posjedujemo. Naš je, ali ga brzo trošimo u istovremenom strahu da ga ne izgubimo i da ga proživimo.

Nema uputa ni za čiji život. Ima samo hrabrosti da ga živite na način vrijedan divljenja.

Svijest bi trebala biti konačno odredište i siguran način putovanja kroz život. Naše misli nisu naša svijest. Emocije su iskustvo naših misli pa ni one nisu svijest. Ono što jest svijest je život sam. Putem života se povezujemo s tim poljem koje stvara, a putem pozornosti sudjelujemo u svom životu. Pozornost stječemo koracima. Prvi korak je promatranje, drugi je iskustvo, a treći je volja da transformiramo. U trećem koraku shvaćamo da bez MI ne postoji ni JA.

Krutost u percepciji shvaćanja nam uskraćuje nerazmotrene mogućnosti te se samo trpamo informacijama koje deformiraju polazišnu točku u kreaciji.

Pa za kraj pitanje....Kakav je život?Individualno prolazan i kolektivno trajan u raznim oblicima. Višestruk i sveprisutan u tim oblicima. Zato je zajedništvo neophodno za održavanje i nastavak života u kontiniumu.